Brojevi 14
14
Pobuna i nevjerstvo Izraelaca
1Tada sva zajednica stane vikati i galamiti. I te noći je narod plakao. 2I svi Izraelovi sinovi počeše gunđati protiv Mojsija i Arona, i rekoše: „Ah, da smo umrli u zemlji egipatskoj ili da nas barem smrt snađe u ovoj pustinji! 3I zašto nas Gospod vodi u ovu zemlju, da padnemo od mača i da žene naše i dječica sitna postanu plijen? Zar nam nije bolje da se vratimo u Egipat?” 4Tad rekoše jedni drugima: „Sebi ćemo postaviti vođu i vratiti se u Egipat!”
5Tad Mojsije i Aron padoše ničice pred cijelom zajednicom izraelskom. 6I Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, poderaše na sebi haljine. 7Zatim rekoše cijeloj zajednici izraelskoj: „Zemlja koju izvidismo je izuzetno dobra! 8Ako smo Gospodu mili, onda će nas odvesti u tu zemlju i darovati nam je – zemlju u kojoj teku med i mlijeko. 9Samo se ne bunite protiv Gospoda i ne bojte se naroda te zemlje, jer ćemo ih progutati kao zalogaj hljeba. Oni su bez zaštite, a s nama je Gospod – ne bojte se!” 10Tad čitava zajednica reče da ih treba kamenovati. Ali se slava Gospodnja pojavi pred svima ispred Šatora susreta, pred svim Izraelovim sinovima. 11I Gospod reče Mojsiju: „Koliko će Me dugo ovaj narod prezirati? Dokle neće vjerovati u Mene unatoč svim znacima koje sam među njima izveo? 12Kugom ću ih udariti i istrijebiti, i načinit ću od tebe narod veliki, moćniji i jači od ovoga!”
Mojsije posreduje za narod
13No Mojsije odgovori Gospodu: „Ali onda će to Egipćani čuti, jer si ovaj narod Svojom silom izveo između njih. 14I to će prenijeti stanovnicima ove zemlje, koji su čuli da si Ti, Gospode, s ovim narodom, i da im se Ti, Gospode, obznanjuješ lice u lice, i da Tvoj oblak lebdi nad njima, i da pred njima danju lebdiš u stupu oblaka, a noću u plamenom stupu. 15A ako sada ubiješ narod ovaj kao jednoga čovjeka, onda će naposlijetku narodi, koji su čuli priče o Tebi, reći: 16‘Gospod je bio nemoćan da narod dovede u zemlju koju im je obećao, i zato ih je u pustinji poubijao.’ 17A sada dopusti da Gospodnja moć postane velika kako si kazao i zavjetovao: 18‘Gospod je spor u srdžbi, a velike milosti; On prestup i grijeh oprašta, ali nipošto ne ostavlja nekažnjene, nego grijeh očeva pohodi u sinovima i unucima do trećeg i četvrtog koljena.’ 19Oprosti sada grijehe naroda ovog u milosti Svojoj silnoj, kako si im opraštao od Egipta do ovdje!”
Božiji sud nevjernicima
20Tad reče Gospod: „Opraštam po tvojoj riječi, 21ali života mi Moga zemlja će se ispuniti Gospodnjom slavom, 22a nijedan od ljudi koji su slavu Moju i znamenja vidjeli, koje učinih u Egiptu i u pustinji, i koji su Me već deseti put iskušali, koji nisu poslušali glasa Moga; 23nijedan neće vidjeti zemlju koju sam obećao očevima njihovim. Zaista, nijedan koji Me je prezreo, je neće vidjeti. 24Ali moj sluga Kaleb, u kojem je drugačiji duh i koji Me je vjerno pratio – njega ću odvesti u zemlju u koju je išao, i potomcima njegovim će baština biti. 25Ali Amalećani i Kanaanci su u dolini, zato odstupite ujutro i pođite u pustinju prema Crvenom moru!”
26I Gospod još reče Mojsiju i Aronu: 27„Do kada da trpim ovu zlobnu zajednicu što protiv Mene gunđa? Počuo sam vikanje Izraelovih sinova – kako se na Mene žale. 28Zato im kaži: Tako Ja živ bio, zbori Gospod: Sa vama ću postupiti onako kako ste vi na Moje uši pričali! 29Vaši će leševi padati u ovoj pustinji, i svi vaši izbrojani iznad dvadeset i više godina, svi što gunđaste protiv Mene; 30niko od vas neće doći u zemlju iznad koje sam podigao ruku Svoju kako bi vam dopustio da u njoj živite – osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. 31A djecu vašu, za koju rekoste da će plijen postati, odvest ću da upoznaju zemlju koju ste prezreli. 32A vaši leševi će u pustinji pasti. 33Djeca će vaša četrdeset godina lutati u pustinji, i bludničenje vaše podnositi sve dok vam se leševi ne raspadnu u pustinji. 34Za onih četrdeset dana što ste zemlju izviđali ćete četrdeset godina krivnju snositi, da spoznate šta znači kada se od vas okrenem! 35Ja, Gospod, kažem: Doista ću ovo učiniti ovoj zlobnoj zajednici što se protiv mene uzdigla; u ovoj će pustinji propasti i ovdje će umrijeti!”
36A muškarci koje je Mojsije poslao da zemlju izvide, oni koji se vratiše i potaknuše narod da gunđa na Njega time što su zemlju prezreli, 37– ti muškarci koji prezreše zemlju poginuše od pomora Gospodnjeg. 38Ali Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, ostaše živi od onih muževa koje poslaše da zemlju izvide.
Izrael poražen u boju
39I kada Mojsije prenese ove riječi narodu, svi se jako rastužiše. 40I pođoše rano ujutro na vrh brda i rekoše: „Gle, ovdje smo; i želimo poći gore na mjesto o kojem je Gospod govorio, jer smo griješili!” 41Ali Mojsije reče: „Zašto Gospodnju zapovijed kršite? Nećete uspjeti! 42Ne idite gore, Gospod nije među vama, potući će vas neprijatelji vaši! 43Jer Amalećani i Kanaanci su pred vama i past ćete od mača, jer ste se od Gospoda odvratili – Gospod neće biti među vama!” 44Ali se oni prkosno uspinjahu uz brdo; ali ni Kovčeg saveza Gospodnji niti Mojsije ne napustiše tabora. 45Tad se spuste Amalećani i Kanaanci što taboriše na brdu te ih potuku i raspršiše sve do Horme.
Krstjanska zajednica u Bosni i Hercegovini