Brojevi 11
11
Narod se buni
1I desi se da se narod poče jadati, i to bijaše jalovo u ušima Gospodnjim. Njegova srdžba se rasplamsa, i oganj Gospodnji se među njima raspali te sažeže krajeve tabora. 2Tad narod zavapi Mojsiju, a Mojsije se pomoli Gospodu; tad se ugasi vatra. 3I nazvaše mjesto Tabera, jer je plamen Gospodnji gorio među njima.
4A ološ koji je bio među njima obuze pohlepa, te i Izraelovi sinovi počeše ponovo plakati i jadikovati: „Ko će nas mesom nahraniti? 5Prisjetismo se kako smo jeli džaba u Egiptu ribe, krastavce, dinje, luk crni i bijeli. 6A sada nam duše sahnu; ničeg osim mane nam nije pred očima!”
7A ona bijaše kao sjeme korijandrovo i nalik na bdelij. 8I narod je trčeći okolo sakupljao te je mljeo žrvnjevima ili tucao stupama, kuhao u kotlu ili pravio od nje kolače; a ukusa bijaše poput kolača prženih u ulju. 9I kada bi noću padala rosa, s njom bi padala i mana. 10A Mojsiju ne bijaše pravo kada je čuo narod kako plače u svojim porodicama, svako na ulazu u svoj šator, a Gospodnji gnjev planu.
11I Mojsije reče Gospodu: „Zašto patiš slugu Svoga? Zašto ne nalazim milosti u očima Tvojim, kad si sav teret naroda ovog na mene navalio? 12Zar je od mene potekao, zar ja rodih sav narod ovaj, pa da mi kažeš: ‘Nosi ga na svojim plećima, kao što dojilja nosi dijete, u zemlju koju si obećao njihovim očevima?’ 13Odakle mi meso da ga darujem narodu ovom? Jer kukaju i jadikuju preda mnom: ‘Daj nam mesa da jedemo!’ 14Ne mogu ovaj narod nositi sam; preteško mi je. 15I ako tako želiš postupati, ubij me odmah ovdje na mjestu, ako sam milost našao u Tvojim očima da svoje nesreće ne moram više gledati!”
Gospod poziva sedamdeset starješina
16Tad Gospod reče Mojsiju: „Skupi sedamdeset muškaraca, najstarije Izraelce, za koje znaš da su predstavnici i najstariji među narodom, i povedi ih pred Šator susreta da tamo kraj tebe stoje. 17I sići ću i tu s tobom zboriti: i od duha ću uzeti koji je na tebi te položiti na njih da s tobom nose teret naroda; da ga ne nosiš ti sam. 18I narodu ćeš reći: Posvetite se za jutro i meso ćete jesti, jer ste pred očima Gospodnjim plakali i kukali: ‘Ko će nam dati mesa da jedemo? Bilo nam je dobro u Egiptu!’ Zato će vam Gospod dati mesa da jedete: 19I nećete ga jesti samo jedan dan, niti dva, ni pet dana, ni deset dana, a ni dvadeset dana. 20Jest ćete ga mjesec čitav, sve dok vam na nos ne izađe i dok vam se ne ogadi jer ste Gospoda koji je bio među vama odbacili: jer ste pred njim plakali i govorili: ‘Zašto izađosmo iz Egipta?’”
21I Mojsije reče: „Šeststo hiljada je pješaka, među njima sam i ja, a Ti govoriš: ‘Mesa ću im dati za mjesec dana!’ 22Zar se mogu zaklati tolike ovce i goveda da bude dovoljno za njih? Mogu li se uhvatiti sve ribe iz mora kako bi im bilo dosta?”
23Tada Gospod reče Mojsiju: „Zar je Gospodnja ruka kratka? Sada ćeš vidjeti hoće li se rečeno desiti ili ne!”
24Tad Mojsije izađe i narodu prenese riječi Gospodnje; i on skupi sedamdeset muškaraca, starješina naroda i postroji ih oko Šatora susreta. 25Tad Gospod siđe u oblaku i s njim je razgovarao te uzevši od duha koji je bio na njemu i položivši ga na onih sedamdeset starješina. I desi se, da oni počnu predskazivati kada duh na njih dođe; ali poslije nikada više.
26A dva čovjeka ostadoše u taboru. Jedan se zvao Eldad, drugi Medad, a duh je bdio i na njima, jer bijahu kao starješine popisani, ali nisu otišli pred Šator susreta; nego su predskazivali u logoru. 27Tad neki dječak otrča i ispriča to Mojsiju, govoreći: „Eldad i Medad predskazuju u logoru!” 28Tad Jošua, sin Nunov, koji je služio Mojsija još od mladosti svoje, uzme riječ i kaza: „Mojsije, gospodaru, ušutkaj ih!” 29A Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene? Ah, kad bi čitav narod Gospodnji predskazivao! Kad bi Gospod svoj duh na njih spustio!” 30Potom se Mojsije vrati u tabor sa starješinama izraelskim.
Prepelice
31Tada se podigne vjetar od Gospoda i nanese prepelice sa mora i saspe ih kraj tabora, na dan hoda s ove i s one strane tabora, oko dva lakta od zemlje. 32Tad narod pođe skupljati prepelice, taj dan i tu noć, te cijeli sljedeći dan. Onaj koji je najmanje sabrao imao je deset gomera. Zatim ih razastriješe oko tabora. 33Ali dok im je meso još bilo među zubima, i dok ga još ne pojedoše razgnjevi se Gospod na narod te ga udari strašnim pomorom. 34Zato prozvaše to mjesto Kibrot Hataava, jer tu pokopaše one koji su bili pohlepni. 35I pođe narod iz Kibrot Hataava u Haserot. I u Haserotu se utabori.
Krstjanska zajednica u Bosni i Hercegovini