Kada gubitak postane dobitak

Blaženi koji tuguju, jer će biti utješeni! Matej 5,4

UVOD

Filozof i teolog Nicholas Wolterstorff, tugujući zbog gubitka voljene osobe, opisuje univerzalni doseg patnje u svojoj knjizi Lament for a Son (Jadikovka za sinom, op.prev.): “Patnja skriva svoje lice od svakog, dok se svima očituje... Jedno smo u patnji. Neki su bogati, neki bistri; neki atletski građeni, neki cijenjeni. Ali svi patimo. Jer svi cijenimo i ljubimo; a u ovom našem sadašnjem postojanju, cijenjenje i ljubav donose patnju.”

Sveprisutnost patnje otvara vrata Božjoj nezamislivoj utjesi za svakoga od nas.

DUHOVNI UVID

Kada se suočavamo s gubitkom, možemo to činiti s gorčinom, ravnodušnim stoicizmom ili vjerom. Kada izaberemo odgovoriti vjerom, započinjemo proces tugovanja i otvaramo se Božjoj utjesi.

ZAPAŽANJA

Kroz stoljeća, kršćani su poticali jedni druge da prepoznaju i prigrle patnju kao dio života. “Memento mori,” govorili su. Sjeti se da ćeš umrijeti. No, takvo je prepoznavanje sve rjeđe. “Malo nas,” primijetio je J.I. Packer, “svakodnevno živi na rubu vječnosti… i zbog toga gubimo.” Ovo priznanje smrtnosti imalo je za cilj obdariti ljudsko iskustvo smislom i hitnošću.

Tragično je što prečesto nastojimo poricati ovu stvarnost, povlačeći se od drugih kako ne bismo vidjeli njihovu bol i kako oni ne bi vidjeli našu. Ali izolacija, pokazuje se, također nas odvaja od vjere, nade i ljubavi – a da ne spominjemo radost. Koliko god se trudili zanijekati svoje osjećaje i umrtviti bol, naša srca ostaju ranjiva na tugu sve dok dišemo.

Ne možemo to izbjeći. Dok god kročimo grubim, čavlima posutim stazama ovog slomljenog svijeta, patit ćemo i tugovati. Ali umjesto da bježimo u očaju, pristupimo onome koji je plakao s nama, koji se poistovjetio s nama do točke užasne smrti, koji za nas posreduje kroz najtamnije noći duše. Na način koji tek nejasno možemo razumjeti, Bog i sada pati s nama. Neka ta misao pruža utjehu svima koji tuguju – uključujući nas.

PRIMJENA

Često nas proganja sama misao o katastrofi: strah od bolesti, briga za našu djecu, usamljenost, financijska nesreća, tjeskoba zbog starosti ili neugodne uspomene. Ukratko, patimo zbog trajnog toka straha koji zarobljava našu pažnju do te mjere da Krist i njegovi vječni ciljevi blijede iz našeg vidokruga.

Ali ne patimo sami. Krist prebiva s nama. Drugi pomoćnici nas iznevjere i utjehe nestanu, ali Gospodin ostaje. Njegova božanska prisutnost, koja sada prebiva u našim srcima, uskoro će ispuniti svemir, sjajem koji će zauvijek pobijediti svaku demonsku sjenu. Tog dana “Sunce pravednosti će izići sa zdravljem na svojim krilima” (vidi Malahija 4,2), i sve će biti obnovljeno. “On će obrisati svaku suzu s njihovih očiju i neće više biti smrti. Više neće biti ni tugovanja, ni plakanja, ni boli jer je sve staro nestalo” (Otkrivenje 21,4). Da, “blaženi koji tuguju, jer će biti utješeni!” (Matej 5,4).