Psalmi 22:1-11

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Predaleko si da bi me spasio, predaleko da bi moje jecaje čuo. Bože moj, zovem te danju, ali ostajem bez odgovora. Cijelu noć te zovem, bez odmora. Svet si na svom prijestolju, ti si onaj kojeg Izrael slavi. Tebi su naši preci vjerovali. U tebe su se uzdali i ti si ih spasio. Zvali su te u pomoć i pomoć su dobili. Tebi su vjerovali, nisu se razočarali. No ja nisam više čovjek, nego crv. Ljudima sam na prezir i porugu. Rugaju mi se svi koji me vide, plaze mi jezik i glavom odmahuju. Kažu: »Zovi BOGA u pomoć, možda te spasi. Izbavit će te ako si mu drag.« A ti si me izveo iz majčine utrobe, na njenim prsima bio sam siguran. Od svog rođenja na tebe se oslanjam, od samog početka, ti si moj Bog. Ne udaljavaj se od mene jer nesreća je blizu, a nitko u pomoć ne dolazi.