Marko 6:45-56

Isus je odmah nakon toga rekao svojim učenicima da uđu u lađicu i da krenu u Betsaidu, na drugu stranu jezera. Rekao im je da će doći za njima. Ostao je ondje da otpusti ljude kućama. Kad se oprostio od mnoštva, uputio se na brdo kako bi molio. Uvečer je lađica bila nasred jezera, a Isus sâm na kopnu. Vidio je kako učenici teško veslaju jer je vjetar bio protivan. Negdje između tri i šest sati ujutro došao je k njima hodajući po vodi. Nastavio je hodati i umalo pretekao lađicu. Kad su ga učenici spazili kako hoda po jezeru, pomislili su da je duh i od straha su počeli vikati. On im se odmah obratio: »Ne bojte se, to sam ja!« Zatim se popeo k njima u lađicu, a vjetar se umirio. Učenici su bili zapanjeni. Nisu mogli vjerovati što se dogodilo. Vidjeli su čudo koje je Isus učinio s kruhom, ali zbog okorjelosti srca još uvijek nisu razumjeli što to znači. Isus i njegovi učenici preplovili su jezero i pristali u Genezaretu. Ondje su privezali lađicu. Kad su sišli s nje, ljudi su odmah prepoznali Isusa. Razglasili su vijest o njemu po cijelom kraju. Počeli su na nosilima donositi bolesnike onamo gdje su čuli da se Isus nalazi. Isus je išao po selima, gradovima i imanjima. Gdje god bi se pojavio, ljudi bi donosili svoje bolesne na trgove i molili Isusa da im dopusti da dotaknu samo rub njegove odjeće. I svi koji su ga dotaknuli, bili su ozdravljeni.