Tužaljke 3:1-36

Ja sam čovjek koji poznaje nevolju pod batinom Božjeg bijesa. On me natjerao da hodam u tami, bez tračka svjetlosti. Svoju je ruku podigao na mene, ponovo i ponovo, po cijele dane. Meso i kožu mi je istrošio, kosti slomio. Opkolio me i okružio gorčinom i nevoljom. Natjerao me da boravim u tami poput onih koji su davno pomrli. Ogradio me zidom, da ne mogu izaći, okovao me teškim lancima. Pa i kad vičem upomoć, gluh je na moju molitvu. Zapriječio mi je put klesanim kamenom, moju je stazu iskrivio. Kao medvjed iz zasjede, poput skrivenog lava, odvukao me s puta, rastrgao i ostavio bespomoćna. Nategnuo je svoj lûk i postavio me za metu svojim strijelama. Isprobadao mi je utrobu strijelama iz svoga tobolca. Cijelom svome narodu postao sam na podsmijeh, po cijeli dan pjevaju mi rugalice. Gorčinom me nasitio i pelinom napojio. Zube mi je razbio na šljunak, bacio me u prašinu. Moja duša izgubila je mir, zaboravio sam što je sreća. Zato sam rekao: »Nestala mi je snaga i sve čemu sam se nadao od BOGA.« Sjećam se svoje nevolje i lutanja, pelina i otrova. Sjećam ih se dobro i duša mi je potištena. Ali ovo dozivam u sjećanje i zato se nadam: BOŽJA ljubav nikad ne prestaje, nema kraja njegovoj milosti. One se obnavljaju svako jutro jer je Božja vjernost velika. Stoga, moja duša kaže: »BOG je meni sve, zato ću ga čekati.« BOG je dobar onima koji ga iščekuju i svima koji za njim tragaju. Dobro je strpljivo čekati da nas BOG spasi. Dobro je naučiti se strpljenju još u vrijeme mladosti. Kada BOG na njega stavi svoj jaram, čovjek treba sjediti u samoći i šutjeti. Neka se pokloni Gospodaru licem do zemlje jer možda još ima nade. Neka okrene obraz onome tko ga udara, neka pusti da ga ljudi vrijeđaju. Jer, Gospodar nikoga ne odbacuje zauvijek. Ako i zada bol, pokazat će samilost zbog svoje vjerne ljubavi. On nerado ljudima donosi nevolju i patnju. Kada se nogama gaze svi porobljeni na zemlji, kada se čovjeku uskraćuje pravda pred licem Svevišnjega, kada je čovjek prevaren na sudu — zar Gospodar to ne vidi?