2. Ljetopisa 20:5-13

Tada je Jehošafat ustao u zajednici Jude i Jeruzalema, u Domu GOSPODNJEM, pred novim predvorjem, i rekao: “GOSPODE, Bože očeva naših, nisi li ti Bog u nebu? I ne vladaš li ti nad svim kraljevstvima pogana? I nije li u tvojoj ruci snaga i moć tako da ti se nitko ne može oduprijeti? Nisi li ti, Bože naš, onaj koji je protjerao stanovnike ove zemlje ispred naroda svoga Izraela i dao je zauvijek sjemenu svoga prijatelja Abrahama? I oni su živjeli u njoj i sagradili ti u njoj Svetište imenu tvome, govoreći: ‘Ako kada zlo dođe na nas, poput mača, suda ili kuge i gladi, stajat ćemo pred ovim Domom i pred tobom (jer je ime tvoje u ovome Domu) te zavapiti k tebi u svojoj nevolji, i tada ćeš čuti i pomoći nam.’ A sada, evo, sinovi Amonovi i Moab i gora Seir, za koje nisi dopustio Izraelu da upadne kad je dolazio iz zemlje egipatske nego su se okrenuli od njih i nisu ih uništili. Evo kako nam oni uzvraćaju došavši da nas protjeraju s posjeda tvoga kojeg si nam dao u baštinu. Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer mi nemamo moći protiv tog velikog mnoštva koje dolazi na nas; ni mi ne znamo što učiniti, nego su oči naše na tebi.” I sav je Juda stajao pred GOSPODOM, sa svojim malenima, svojim ženama i svojom djecom.