Psalmi 107:4-32

Lutaše po pustinji gdje se ne živi, puta gradu naseljenome ne nahodiše; Bjehu gladni i žedni, i duša njihova iznemagaše u njima; Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj; i izbavi ih iz nevolje njihove. I izvede ih na prav put, koji ide u grad naseljeni. Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! Jer siti dušu taštu, i dušu gladnu puni dobra. Sjedješe u tami i u sjenu smrtnom, okovani u tugu i u gvožðe; Jer ne slušaše rijeèi Božijih, i ne mariše za volju višnjega. On poništi srce njihovo stradanjem; spotakoše se, i ne bješe ko da pomože. Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove; Izvede ih iz tame i sjena smrtnoga, i raskide okove njihove. Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! Jer razbi vrata mjedena, i prijevornice gvozdene slomi. Bezumnici stradaše za nevaljale putove svoje, i za nepravde svoje. Svako se jelo gadilo duši njihovoj, i doðoše do vrata smrtnijeh. Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove. Posla rijeè svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova. Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama! Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama, Oni su vidjeli djela Gospodnja, i èudesa njegova u dubini. Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu, Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana: duša se njihova u nevolji razliva; Posræu i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje. Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove. On obraæa vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu. Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele. Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! Neka ga uzvišuju na saboru narodnom, na skupštini starješinskoj slave ga!